Ta epska moćna vodena masa u svom je valjanju na istok stoljećima rušila riječne nasipe i ljudske nade, podrivala strmce i čovjekova snovanja, selila sprudove i naselja, plavila mekote i okućnice, kalila sjenokoše i dvorišta, gutala urod, marhu, hiže i konađare… U mahom predvidivom i molitvom preklinjanom smirivanju blagoslivljala bi pak svoje obale vodom, plodonosnim taložinama, oblutkom i šodrom, srebrnastim pijeskom (na glasu građevinarstvu), zlatnim zrncima i zapanjujućim bogatstvom svog bilinskog i životinjskog svijeta – navirući cijeli milenij u posebnost naravi pridravskog puka.
Iz krila tog osebujnog riječnog bratstva, koje Dravu u obožavanju i strahu poput sjevernoameričkih Indijanaca zove Velika voda, isplivao je Stjepan Pongrac u Gabajevoj Gredi. Selu u kojem je nekakav možebitni Gabaj po mraku pilio sa sinom pješčani hrbat držeći ga gredom – veli pučka predaja – selu što se stoljećima hrve, hrčka… meče… i ima rad s Dravom. S Dravom u svojoj nutrini začela ga je, nosila, rodila i mukotrpno podizala njegova mati Bara, nadahnuvši mu genetski kodiranu neraskidivu cijeloživotnu vezu s tom gotovo mitskom rijekom – kakvom u podsvijesti Podravci drže Dravu.
Drava je pak Pongracu utisnula svoj neizbrisivi i u njegovu likovnom stvaralaštvu jasno čitak biljeg. Na njegovim slikama naći ćete raskriljenu podravsku naivu i još nešto – ono samo njegovo. Njegova stakla dišu smirajima i rađanjima dana, zelenkasto plavičastim lugovima, karakterističnim krošnjama Podravine, kvrgavim vrbama, masivnim hrastovima, tajanstvenim trščacima. Zbitim cinoberom krovova, gljivastim zvoncima i prozračjem obzora u trećem planu.
Stjepan Pongrac dijete je gabajevskih puticov, ritova, mrtvica, branjevina, plićaka iskričavog pijeska, projseka s teškom rosom Debele šume, skrivenoh staza do staroga brodišća, zelenih rukavica dravskih što mirišu na rogoz, opali pelud i raspored trbuha štuke pun zlataste ikre…
On nikud ne može krenuti, pa tako ni kistom po staklu, a da ne nosi u sebi i sobom duhu Drave zjenicu raširenu ushitom njene raskoši i siline, duboku u mozgu i utrobi spleteni odraz te tkanice čarobno lijepog pojasa hrvatske zemlje sred Drave i Bilogore. PODRAVINE – kojoj se tu od pamtivjeka pjevaju zahvalnice, ponosnice, tugovanke, napitnice, dok Podravac vratolomnom izmjenom osjećaja i kupica pretapa sreću, prkos, suze, inat – truc radost i gorčinu svoje teško možda razumljive ljubavi za Podravinu.
Sve to nose glajže samoukog slikara Štefa Pomgraca. Dečka, muža, vojnika, mladog joca… odonud iz Gabajeve Grede, gdje te dekla z crnim jokom gleda. A kad je joko – oko u pitanju, onda Pongrac svojim umjetničkim darom potvrđuje pripadnost onoj vrsti talentiranih Podravaca za koje važi ovdašnja stara krilatica: Kaj joko vidi, ruke naprave!
Iz njega progovara riznica podravskog duha, misaona, emotivna, iskustvena baština predaka, snaga nasljeđa i sposobnost vlastitog slikarskog izričaja, što su Podravinu odveli i prodičili diljem svijeta. Pongrac je mlad čovjek, čije će zrijenje donijeti nove vrijednosti – i njegovoj Gabajevoj Gredi, i hlebinskom likovnom krugu kome hvalevrijedno pripada. On je na putu da dokaže onu izravnu podravsku: ČOVEK ILI JEJE; ILI NEJE!
Mladen Trnski
ŽIVOTOPIS
Stjepan pongrac rođen je 1968 godine u Gabajevoj Gredi pokraj Hlebina. Član je hlebinske udruge slikara i kipara naive i likovne sekcije Podravka 72. Osnovnu školu pohađao je u Gabajevoj Gredi i Hlebinama dok srednju školu završava u Koprivnici. Sudionik je na mnogim skupnim izložbama dok samostalno izlaže više od desetak puta širom zemlje. Od ranog djetinjstva ispunjava ga divljenje prema izvornom slikarstvu, a dušu mu nadahnjuje Podravina sa svojim fenomenima, pa se svesrdnije prihvaća slikanja na staklu.
Prvi radovi nastaju 1980 godine uz povremene savjete slikara Franje Filipovića dok u kasnijim godinama uči i od ostalih velikana Podravske naive, Generalića, Kovačića, itd. No, umjetnik ostaje sam kod stvaranja svojeg djela, tako i Stjepan Pongrac nastoji dati vlastiti izraz svojim djelima u čemu na kraju i uspijeva što se može nazrijeti promatrajući njegova djela od početka 1980 godine pa sve do danas. Stjepan Pongrac živi i stvara u svojem rodnom mjestu gdje u svojem atelieru nudi posjetiteljima nezaboravan likovni doživljaj.
Na staklima ovog autora, inače u naponu slikarske i životne snage, s lakoćom primjećujemo osobne karakteristike. U kompozicijskom postavljanju sadržaja, koristi se centralnom perspektivom, a sklad kolorističkih površina daje slici mirnu i ritmičku ravnotežu. Horizont krajolika je uglavnom naglašen i prostorno ograničen, jer je autor odrastao blizu državne granice i za koje uvijek leži nepoznanica. Ovaj umjetnik posebnu pažnju poklanja obradi ljudskih likova – oduzimajući im svaku sposobnost karikaturalnog dajući im narativni ton, pa čak, u ženskoj puti, i suvremen tretman, što je, inače, rijedak slučaj u naivnoj umjetnosti. Iako tako, arhitektura ima poznati ravničarski – podravski karakter, to su hiže ili crkve iz polovice stoljeća, koje uistinu nalazimo u svojoj okolini. Zanimljiva je slikarska obrada raslinja, koje često uokviruju glavne motive – tu se mekano nabiru površine kore drveta iz raznolik prikaz lisnog sadržaja, zasićenog tonski gradiranim zelenilom. Susrećemo krošnje stabala u kojima svjetlucaju lisni križići, slikani u nekoliko prostornih planova. Ima tu dodate zračne i svjetlosne dinamike, koja bez vidljivog izvora svjetlosti, prigušena, dopire dijagonalno s desne strane. Crtež čvrst i precizno definiran, a nebo je često u planeru sa zanimljivim oblacima oblo nazupčanih rubova.
Detalj je bitan u stvaralaštvu svakog izvornog umjetnika, pa Stjepan Pongrac daje detalju toliku važnost – da kroz obradu pojedinosti dolazi do transponacije u izražajnim dometima – te “čuvajući” svoja obilježja, izgrađuje i svoj stil koji ima čvrsto uporište u našoj izvornoj umjetnosti koju prozvaše “Čudo hrvatske naive”.