U petak 6.3. u Šemovcima u Etno kući održalo se tradicionalno čehanje perja.
Čehalec, Čehaljec ili čehanje perja narodni je običaj Središnje Podravine, a služio je da bi se djevojke iz kuće što bolje udale i ukućani tijekom zime lijepo utoplili, svake se godine od kasne jeseni i kroz razdoblje zime obavljalo čehanje perja kokoši, pataka i gusaka. Kako bi se čahanje perja obavilo bez problema, bilo je potrebno da domaćica obavi detaljne pripreme. Prvo bi odredila dan čehanja, te bi pozvala svu rodbinu, susjede, kumove, mlado i staro. Ljude bi se trebalo lijepo ugostiti pa se tim povodom peklo kolače raznih vrsta, pripremiti se trebalo rakije i vina, a ovdje je nezaobilazna bila i glazba. Obično bi se na čehalec zvao harmonikaš, a neke bi obitelji pozvale čitav tamburaški sastav. Domaćinu često to nije bilo pravo jer se bojao da mu gosti sve ne izjedu i popiju, no uvijek bi popustio jer bi mu bilo drago da se kasnije selom priča kako je upravo kod njega čehalec bio najbolji. Čehalci su bili pravi doživljaji. Tu se pjevalo, plesalo, kartalo i igralo do sitnih jutarnjih sati. Mladima je to bio način da se međusobno druže i upoznaju svoje simpatije. Pritom je bilo simpatično kako su mladići izmišljali razne lukavštine, ne bi li se dokopali druženja, pa su pritom znali otvarati ulazna vrata, ubacivali u sobu kape, šešire i druge osobne predmete te pod izlikom pronalaženja svojih osobnih predmeta, pitali domaćina za dopuštenje za ulazak. Tada bi se pridružili i pomogli ženama čehati, a kada bi posao bio zgotovljen, svi bi se uhvatili zabave. Ako bi društvo bilo dobro i veselo, čehalec bi se otegao do jutra, a kako mužikašima ne bi bilo dosadno, ucjenjivao bi mlade djevojke, koje bi mu za pjesmu morale dati poljubac. Kada bi se brojno i veselo društvo uputilo svojim kućama, putem su rasipali ostatke perja tako da se sutradan čitav put bijelio, kao znak dobro obavljenog čehalca.
Sav taj prikaz vjerno su prikazali mještani Šemovca i KUD-a Zvirišće iz Šemovaca.
