Pridružili smo se proslavi obilježavanja sto godišnjice rođenja Ivana Večenaja Tišlarova, te smo tim povodom snimili film njemu u čast. Film je napravljen s ciljem promocije Podravine na Web konferenciji Interpret Europe 2020.
Film je snimio i editirao Dinko Šimac iz Beyond Pines Film. Ivana Večenaja je utjelovio njegov sin Mladen Večenaj. Tekst je napisala i čitala Elizabeta Milanović Glavica. Zahvala za pomoć u realizaciji filma ide Mladenu i Janici Večenaj i Petri Večenaj Živičnjak.
Film možete pogledati putem priložene poveznice, a u nastavku se nalazi prijevod teksta na hrvatski jezik. https://studio.youtube.com/video/3dmrksJoQbg/edit
Dok se ovih dana suočavamo s ograničenim kretanjem i karantenom, riječi poput izolacije, neizvjesnosti, oskudice i straha zvučale su vrlo blisko stanovnicima Gole prije stotinu godina. U takvom je okruženju 18. svibnja 1920. godine, u zabačenoj Goli, rođen Ivan Večenaj Tišlarov – seljak slikar. U tom malom mjestašcu, stješnjenom između rijeke Drave i Hrvatsko-Mađarske granice, nije bilo svijetle budućnosti za bistrog dječaka poput njega. Završio je tek četiri razreda osnovne škole i prekinuo svoju formalnu naobrazbu kako bi pomogao svojim roditeljima u prehranjivanju petoro mlađih sestre i braće. Kada je napunio petnaest godina, zarađivao je tkanjem platna za bogate. U kratkom vremenu dokolice počeo je dokumentirati svakodnevni život crtežima. Kasnije se to bilježenje raširilo na pisanje i bilježenje sjećanja starijih mještana o baštini, mitovima i lokalnom govoru sela. Bio je talentirani pjesnik, napisao je mnogo stihova, nekoliko knjiga o legendama Prekodravlja te rječnik Gole s 12.000 starih riječi koje je očuvao od zaborava.
Slijedeće desetljeće obilježeno je ratom i patnjama, kada je podizao svoju vlastitu obitelj. Poradi egzistencijalnih problema i briga napustio je crtanje. No, početkom 1950-tih, čuo je za slikarsku tehniku ulja na staklu, te je bez prethodnog znanja o obrnutoj tehnici ulja na staklu otpočeo svoj dug put samoukog umjetnika. Imao je 33 godine i sina od 6. Probudio se rano ujutro, prije nego što je pijetao otpočeo svoju budnicu, odjenuo se, obuo cipele, uzeo novac i torbu te je potiho otvorio vrata i iskrao se van, trudeći se ne probuditi ukućane. Uputio se žustrim hodom na 12 kilometara dugo putovanje, dok mu je mjesečina osvjetljavala put. Prošao je dva sela, te se ukrcao na vlak u Botovu do Koprivnice, gdje je otišao kupiti dvije pune vreće limenki različitih boja. Tada se uputio natrag, pješice do stanice, pa na vlak do Botova, te opet pješice do Gole. Kada je stigao kući, požurio je u improvizirani studio nestrpljiv vidjeti rezultate svog prvog slikanja. Nakon sati posvećenog rada ostavio je sliku kako bi se osušila preko noći. Slijedeće jutro požurio je u sobu gdje je slikao, kako bi ga dočekalo staklo s kojeg se gulila boja. Nije razumio što je pošlo po krivom, budući da nije znao kako postoje slikarske boje. Isto tako, imao je problem i s pronalaskom odgovarajućeg kista. Otkinuo je nekoliko grančica, uzeo komad konca i različite životinjske dlake. Najbolje je rezultate ostvario s kistom izrađenim od dlake iz kravljeg uha.
Godine 1953. konačno je uspio sa svojim prvim slikama. U to je vrijeme upoznao Ivana Generalića i Krstu Hegedušića, te Leandera Brozovića, osnivača Muzeja grada Koprivnice. Leander je organizirao izložbu na kojoj se predstavio i Ivan Večenaj pored ostalih slikara poput Ivana Generalića, Mije Kovačića, Dražena Gažija i Franje Filipovića. Tijekom 1960-tih Ivan je otpočeo formirati svoj vlastiti stil kojeg su karakterizirale treperave, tople i jarke boje s mnogo sanjivih elemenata. Najpoznatiji je postao po svojim slikama religioznih motiva, koje je uglavnom smještao u pejzaž ruralne Podravine. Njegova četiri jahača Apokalipse objavljena su 1987. godine u Bibiliji umjetnosti 20. stoljeća koja je odala počast mnogim umjetnicima toga doba poput Chagalla, Dalija, Kokoshke ili Picassa koji su inspiraciju crpili iz biblijske baštine. Ivan se družio s mnogim znamenitim ljudima svoga doba i najviše mu se divio Yul Brynner. Imali su brojne zanimljive priče. Kada je Yul pozvao Ivana u svoju vikend kuću na Aljasci, Ivan je pristojno odbio njegov poziv jer je imao mnogo posla u polju. Bio je ponosan na svoje ruralne korijene i nikada nije napustio svoju voljenu Golu, sve dok nije preminuo 13. veljače 2013. godine
